Znakovi umora kod beba

Prvi mjesec nakon rođenja bebe gotovo cijeli dan spavaju i nije ih toliko zahtjevno uspavljivati. Većinom zaspu tijekom dojenja, kada ih gladimo po glavici, zahvaljujući bijelom šumu ili jednostavno zatvore oči kada su umorne. Sljedećih mjeseci već im se produljuje vrijeme tijekom kojeg ne spavaju i pokazuju znakove umora koji nam signaliziraju da je vrijeme za spavanje i da im pomognemo da zaspu. Koji su najčešći znakovi umora i što učiniti kada ih previdimo i dijete se preumori?

Uobičajeni znakovi umora kod beba

Na bebama se mogu pojaviti samo neki znakovi ili ih može biti više i postupno se nadovezuju jedni na druge. Najčešće se radi o:

• zijevanju,
• crvenkastim obrvama,
• trljanju okica,
• povlačenju za uši,
• zagledanom izrazu,
• izbjegavanju kontakta očima,
• gunđanju,
• gubitku interesa za igračke,
• plaču.

Prozori budnosti kod beba

Neka djeca mogu, prema gore opisanim znakovima umora, već biti preumorna ili uopće ne pokazuju nikakve znakove. U tom je slučaju dobro pratiti prozore budnosti, odnosno razdoblja od buđenja do sljedećeg uspavljivanja i u to vrijeme stavljati dijete na spavanje. Prozori budnosti s dobi se produljuju, pa je potrebno svakog mjeseca biti na oprezu kako ne bismo pokušavali uspavati još neummorno dijete.

Pazite na preumaranje djeteta

Nerijetko se svakom roditelju dogodilo da dijete nije stigao na vrijeme staviti na spavanje pa se ono takozvano preumorilo. To je vrlo neugodna situacija i za dijete i za roditelja. Dijete se ne može umiriti, a roditelj može gubiti kontrolu nad situacijom. Preumorno dijete prepoznat ćete po:

• plaču koji se ne može smiriti - dijete većinom zaspi tek kad prestane plakati, no san tada neće biti kvalitetan kao da je zaspalo na vrijeme;
• dijete ima problema sa zaspivanjem, odnosno zaspi, ali se odmah zatim opet budi i uspavljujete ga ispočetka;
• dijete je, naprotiv, hiperaktivno i ne može se smiriti;
• ne može se odložiti iz naručja, inače odmah plače.

Preumornom djetetu može pomoći bijeli šum, tamnije okruženje (kako ne bi bilo previše stimulacije), kontakt s roditeljem (marama ili nosić), dojenje, smiren roditelj koji će izdržati taj ponekad i beskrajan plač.

San može kod neke djece doista biti prava alkemija. Ima djece koja zaspu na podlozi s lukovima ili uz jelo, a drugima je potrebno veliko umirivanje, osjećaj sigurnosti i pomoć pri zatvaranju okica. Moglo bi se činiti da je s djecom koja zaspu sama lakše, no takvih nema mnogo ili tako zaspu samo neko vrijeme, dok se njihov san ne razvije i ne promijeni. Prirodno je da djeca trebaju našu pomoć i na nama je da im je pružimo tijekom tih prvih nekoliko godina, jer kasnije nas navečer uz krevet više neće trebati i to bi nam moglo biti žao. 

Vrijeme se ne može zaustaviti, ali se može promijeniti naš pristup našoj djeci. Želimo vam mirno uspavljivanje vaše djece, a ako vam to ponekad slučajno ne uspije, nemojte klonuti duhom, svi smo u tome zajedno.